Kao i na svim prethodnim logorovanjima i na logoru u Borovači kod Bosanskog Grahova, često smo noću išli na lov žabe.
Nisam
volio veliko društvo, jer dok bi ja snažnim svjetlom lampe
iznenadio žabu i u tom trenutku hvatao špurtilom, uhvaćenu dodavao
pomagaču, a on je stavljao u vreću, društvo bi se dobro zabavljalo
i pričalo razne priče uživajući na svježem noćnom zraku u
prirodi. Ako bi mi žaba pobjegla govorili bi kako sam nespretan i
smijali se na moj račun. Bilo je slučajeva kad bih zamahnuo
špurtilom i pao te se našao na rukama i nogama u bari s vodom do
grla. Tada bi se njihov smijeh u ovim tihim noćnim satima mogao čuti
na daleko. Najviše sam volio loviti u troje. Jedan nosi plinsku
svjeti1jku, drugi vreću, a ja špurtil i baterijsku lampu. Rotiranja
radnih mjesta bila su moguća, ali ne na radu sa špurtilom. Svatko
se hvatao kopna i suh vraćao u logor, a ti Mirko lovi i kad bih se
vratio u logore moje bi gojzerice na nogama bile pune vode.
U
blizini logora bila je brana sa veoma plitkim jezerom. U to jezero
slijevalo se nekoliko malih potoka. Voda u jezeru je bila topla sa
puno raslinja. Pravi raj za žabe i zmije, kojih je bilo u izobilju.
Nekad bi danju sjedio uz jezero i sunčao se te promatrao kako zmije
plivaju.uzdignute glave iznad vode. Vijugajući brzo su klizile ka
obali, ali kad bi nas opazile zaronile bi ili mijenjale azimut. Kod
noćnog lova žaba često bih nailazio na njih pa je s vremenom moj
strah od zmija nestao. Jezero je bilo i leglo žaba. Nije se moglo
duboko zagaziti, ali smo ipak uvijek mogli uloviti toliko da nekoliko
starijih koji su ih jeli imaju dobru marendu.
Za
stolom sam u trpezariji, a ispred mane teća sa pedesetak žaba.
Spremam se za njihovo “skidanje", deranje kože. U ovom poslu
sam sam. Ljutito započinjem raditi ovaj ljigavi posao i razmišljam
kako neki učestvuju samo kod jela, a ja moram sve drugo napraviti da
bi dobio dva bataka. Ponekad plate neku litru crnjaka, ali i to je
lakše nego ovo što ja radim.
Nožem
režem glavu žabi i skidam kožu kao sa krumpira. Nekad kad ogulim
prednji dio i dođem do trbuha povučem kožu na dolje, a ona se
skine do prstića na zadnjim nožicama. Tada je odrežem i dobacim:
"Ova je žensko." Kod druge isti postupak,ali kožica puca
pa ja svlačim. Prvo jednu nogu, a onda drugu. Ponovo dobacujem: "Ova
je muška."
I
dok se tako zabavljam i radim, društvo oko stola ne može se
načuditi kako ja tako dobro poznajem anatomiju, žaba. Neki su
uporno tražili da im pokažem način pomoću kojih ih dijelim na
muške i ženske.
Kad
se više nisam mogao oduprijeti njihovoj znatiželji počnem s
pričom. Vidite li ovu kožicu na nožicama. Da vidimo, skoro uglas
odgovoriše gledaoci. A ovu, i pokažem na kožicu koju sam skinuo sa
jedne nožice? "Vidimo". "Ova je muškarac“ rekoh,
„a ono ženka."
"A kako, po čemu to
vidite"?
"Ljudi
moji zar ne vidite, ovo su čarape i pokažem kožicu koju sam skinuo
sa jedine nožice, a potom i s druge. „A vidite 1i ovu“ i pokažem
kožicu koja se svukla sa obiju nogu odjednom. Ovo su hulahopke. A
tko nosi hulahopke? Ženske zar ne, a čarape nose muškarci. Je1i
vam sada jasno kako ih razlikujem.
Svi
prisutni se gromoglasno nasmijaše, sa zadovoljstvom što su i oni
naučili razlikovati žabe po spolu. A.ja nastavih svlačiti žabe
kako bi neki od njih imali dobru marendu.
Nema komentara:
Objavi komentar